Trninic Info logo
Početna > Biblioteka > Starozavjetni katehizis > Ostale knjige petoknjižja
Starozavjetni katehizis
Ostale knjige petoknjižja

"Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života."

----------------------------------------------

"Starozavetni Katehizis" je emisija radija Svetigora (www.svetigora.com) koja se emituje sedmično.

Ovo su izvanredne emisije, poučne, ali i više, često veoma nadahnjujuće. Način objašnjavanja događaja je jednostavan, direktan i blizak našem današnjem životu, i zapanjujuće otkriva do koje mjere i detalja se i nama danas jednostavno ponavljaju iste stvari, situacije, pa čak i isti pokreti srca, kao što su se dešavale ljudima kroz istoriju od najranijih vremena. Tako veoma brzo čovjek osjeti stvarnu, živu bliskost i naklonost prema mnogim od starovremenih likova koje inače možda poznajemo samo kao neku vrstu knjiških ili čak "muzejskih" imena ili pojmova. Stari Zavet, koji se često pominje kao štivo teško, sa nejasnim ili teško prihvatljivim porukama, ovde snažno oživljava za nas i pokazuje nam svoju savremenost i bliskost našem ličnom životu.

U najmanju ruku zbog toga, što zaista u punom smislu riječi oživljavaju događaje i likove Starog Zaveta i živo ih dovode u vezu sa nama samima, preporučujem svakome da posluša barem neku od ovih emisija.

----------------------------------------------

"...Prije svega, ta tumačenja i te tajne, govore nam da Sveto Pismo nije djelo pisano u službu ličnog piščevog poetskog nadahnuća, niti radi preciznog naučnog istorijskog izraza, niti pak u službi nečega poput, nama savremene postmodernističke igre između pisca i čitaoca, već vidimo da je Biblija pisana u službi i radi službe ljudi Gospodu Bogu.

Njegov se smisao ne da iscrpiti u osamljenom čitaočevom domišljanju i oduševljenju, u akademskim raspravama, jezičkim analizama, poetskom i mističnom zanosu samozvanih tumača, vračara i gatara. Njegov smisao u pravoslavnom shvatanju života i stvarnosti određen je njegovim fizičkim položajem u crkvi, u pravoslavnom hramu. Tamo se Sveto Pismo nalazi na sred oltara, Svete Trpeze, dakle u centru Bogosluženja, u centru Svete Liturgije, u centru čudesnog sabora Boga i vjerujućih ljudi.

Eto zato i otuda, nama se čini da smo pročitali izvještaj o političkim nemirima u Egiptu, o egzodusu jednoga naroda, o prastarim prevaziđenim običajima, da smo pročitali nekakav nestvaran judejski mit, a ono nam se iznenada kroz riječi Crkve otkrivaju sudbinska pitanja našeg ličnoga života, pa ne bude da smo pročitali "izmišljeni i naučno oboriv izvještaj" o razdvajanju mora star 30-tak vjekova, nego to čitamo o našem krštenju, bjekstvu iz robovanja neznaboštvu i strastima koje simbolizuje Misir - Egipat, uslasku u veliku pustinju ovoga života punu kolebanja i razočarenja za krštenu dušu i primicanju konačnoj pobjedi i smirenju Carstva Nebeskog koju simbolizuje Zemlja Obećana.

Niti to čitamo "poučnu priču o izdaji među braćom i velikodušnosti odbačenoga brata", nego nam se to otkriva istina o stradalnom Hristu zapisana vjekovima prije njegovoga ovaploćenja, zapisama prije vjekova.

To je tajna Bogosluženja. Sveto Pismo kao Bogoslužbena knjiga, ima tu tajnu.

Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života.

Tako i na Svetoj Liturgiji, vidiš - hljeb i vino, a to sami Gospod koji te poziva da mu pristupiš.

Mi ljudi svojim razumom i čulnim moćima ne možemo direktno vidjeti lice Gospodnje. Zato doista često, oslanjajući se na tako krnje znanje, zaključujemo da smo mi sami u čitavoj vasioni, da Boga nema. Vjera je, kaže apostol Pavle, potvrda onih stvari koje nama ljudima nijesu vidljive. Vjera je ona sila koja nas upućuje u oblasti krajnje neizvjesne i nedostupne našim ograničenim saznajnim moćima. Vjera je naše jedino sredstvo i čulo pred nepoznatim. Vjerom vidimo nevidljivoga Boga.

Vjerom, Judejski izlazak iz Misira kroz Crveno more postaje nagovještaj Hristovoga stradanja i potom vaskrsenja, nagovještaj našega krštenja i po njemu usmjerenja ka životu vječnom, Zemlji Obećanoj. Vjerom, put izašavšeg Izrailja predvođenog Mojsejem postaje naš put. Patnje i kolebanje Judejaca postaju naše patnje. Jedna stara i na prvi pogled naivna priča postaje putokaz našim srcima. Vjerom Sveta pravoslavna Liturgija, od predstave za naše oči, zbira nerazumnih radnji, prevaziđene tradicije i običaja, postaje predvorje, predukus Carstva Nebeskoga u koji se sabiramo "opet i opet", kako kaže liturgijska molitva.

Proširi
sačuvaj
16.1 Mb 18:17 min.

sačuvaj
21.7 Mb 23:42 min.
"Praznik savremenog čovjeka u najboljem slučaju predstavlja lijepo sjećanje na neki događaj, obnavljanje uspomene prigodnim govorima i sjećanjima. Jednom riječju to je komemoracija, povratak nekih prošlih dešavanja u naše misli i emocije i to je sve. Ovakav koncept praznovanja i spominjanja nekog ili nečeg i jeste sazdan na modernoj svijesti da je sve što je prošlo, prošlo zauvijek i nepovratno, a da je budućnost nepoznata, nepristupačna i bez ikakve veze sa nama.
Međutim biblijski čovjek, starozavjetni Jevrejin a i današnji pravoslavni Hrišćanin, nisu ljudi koji postoje prosto i jedino u pukoj sadašnjosti, a vezu sa prošlošću ostvaruju prosto sjećanjem, a sa budućnošću nagađanjem ili nekakvim neizvjesnim planiranjem.
Biblijski čovjek smisao svoga života vidi u zajednici sa Bogom, u neprestanoj vezi sa vječnošću, sa onim što nadilazi svaku prolaznost, promjenjljivost i vremensku nedokučivost. Ispunjen vječnošću i željom za vječnim, biblijski čovjek neprestano teži da prevaziđe vremensku promjenjljivost i prolaznost koja nepovratno udaljuje ljude i događaje.
...
...biblijska svijest se gnuša pukoga sjećanja i komemorativnih skupova. Ona kada praznuje jedan događaj, neće prosto da ga se prisjeća ili evocira uspomene, ona hoće u njemu da učestvuje nanovo i u potpunosti.
..."

sačuvaj
16.4 Mb 17:59 min.

sačuvaj
16.8 Mb 18:25 min.

sačuvaj
23 Mb 24:33 min.
"...Ovdje nam se pokazuju ne samo dvije različite ličnosti, dva tipa ljudi, već u knezu Valaku i proroku Valamu imamo prikaz dva različita odnosa ljudi prema Bogu, dva da tako kažemo, klasična doživljaja Boga kroz svu ljudsku istoriju.
Knez Valak želi da Božiji blagoslov ili prokletstvo usmjeri u potrebe sopstvene volje i interesa, a pravedni prorok prvo pita kakva je volja Božija. Knez se ljuti i biva razočaran, a prorok postaje svjedok nadmoći Božije nad ljudskom voljom.
Knez Moavski Valak pripada onoj vrsti ljudi koja ne osjeća i ne priznaje postojanje ma kakve sile i moći iznad sebe, što najbolje očituje njegov pokušaj da Božiju riječ upotrebi za vršenje svoje zamisli. Drugim riječima, njegova sopstvena volja dominira stvarnošću i on pokušava da sam sebi bude vrhovno božanstvo. To je čovjek koji je sam sebi bog a istinski Gospod mu je sredstvo za dostizanje nekog ovozemaljskog cilja.
Na drugoj strani, prorok Valam, u ovom slučaju, daje sliku pravednika koji na prvom mjestu osluškuje Božiju volju, a svoju sopstvenu podređuje onome što čuje od Gospoda. To se najbolje očituje u njegovim riječima upućenim bezbožnom knezu: Da mi Valak da kuću svoju punu srebra i zlata ne bih mogao prestupiti riječi Gospodnje, da učinim što dobro ili zlo od sebe. Što kaže Gospod, ono ću kazati.
Evo tako, u ovoj na prvi pogled naivnoj istorijskoj pripovijetci otkriva nam se slika ljudske palosti i slika savršenog Božijeg poretka u čovjeku koji se prije svega ogleda u međusobnoj ljubavi i povjerenju, a iz kojeg dalje potiče poslušnost i pokornost manjeg prema većem, djeteta prema roditelju...."

sačuvaj
17.3 Mb 18:58 min.

sačuvaj
18.9 Mb 20:44 min.

sačuvaj
16.9 Mb 18:33 min.